U razgovoru koji sledi, dve divne mlade umetnice Doroteja Vuković i Tamara Kostrešević otkriće vam kako je teklo stvaranje njijovog projekta „Seks, droga, nasilje i strah“ i šta možete da očekujete od njega. Pitanja su određena tako da je u pitanju dvostruki intervju, te su naše sagovornice odgovarale na ista pitanja. Podsećamo, serija će biti objavljena u nedelju, 26. januara u celosti na Jutjubu.
Koliko ste u stvaranju likova crpeli inspiraciju od ljudi iz vaše okoline i vas samih? Može li se reći da ste dali parče sebe i svog iskustva ovom projektu?
Tamara: Mislim da je to neminovno, hteli mi to ili ne, uvek deo nas bude utkan u delo koje pravimo. Kako je sve krenulo od scenarija koji su naši dramaturzi napisali, tako su svakako Nikola i Uroš polazna tačka za ovo pitanje. Kroz razgovore s njima sam shvatila da su mnoge probleme kojima se bavi serije mogli da primete u ljudima oko sebe, možda u svojima najbližima, možda ponešto i u sebi samima. Posle, kroz čitanje i razgovore na probama, sa glumcima smo Srđan i ja došli do onih sličnosti i razlika koje svako od njih deli sa svojim likom. Nekada se to umetanje sebe dešava i potpuno nesvesno, da tek nakon što je delo gotovo umetnih shvata šta je uradio i zašto je to tako moralo biti.
Doroteja: Marija je predstavnik svih onih ljudi koji za vreme studiranja ili nakon fakulteta su primorani da se suoče sa principima osnovne egzistencije u ovom sistemu. Većina ljudi je prinuđena da radi više poslova da bi se skupilo novca za osnovno – plaćanje kirije, računa, hrane i ostalih potrepština. Raditi nekoliko poslova, ili jedan od jutra do sutra je nehumano i samo po sebi pomalo nezamislivo. To dovodi do burn out-a. Ovaj pojam nije toliko poznat nama u svesti, sve do onog trenutka kad nas telo samo izda.Kada sam dobila ovu ulogu, bila sam na osnovnim studijama, i nisam primećivala takve osobe oko sebe, iako mi je mnogo ljudi govorilo o tome. Tek kad sam završila fakultet, i kad sam i ja bila primorana da se suočim sa svim tim što nosi ‘odrasli život’ počela sam da shvatam da je to realnost većine ljudi u našoj zemlji. Čini mi se da sad imam priliku da igram Mariju u prvoj sezoni, mnogo bih je više razumela i verodostojnije oživela.
Prva asocijacija kada sam video naziv vaše serije bila je naravno pesma Električnog orgazma. Da li će se ovakva i slična muzika, koju danas neko može smatrati da je mladi ne slušaju, naći u seriji ili ste ipak radili na konkretizaciji muzičkog ukusa protagonista kako bi što vernije dočarali sadašnji momenat u kome se radnja i dešava? Činjenica je da muzika menjala na ovim prostorima u proteklim decenijama.
Tamara: Da, iako je ta pesma svojim nazivom inspiracija za seriju, mi smo otisli nekim drugim putem što se tiče muzike u seriji. Želeli smo da to bude isključivo domaća muzika kreirana od strane uglavnom mladih muzičara koji su na počecima svojih karijera, ili smatramo da nisu dovoljno slušani među našom generacijom. Nekako, svima nam je jasno kakav ukus vlada širim narodnim masama na balkanu, i želeli smo da pokažemo da ne mora samo tako, da može i alternativno, duboko, kvalitetno. Moram da naglasim da smo duboko zahvalni svim bendovima i muzičarima koji su nam izašli u susret i podelili s nama svoja sjajna dela, i time podigli kvalitet našeg stvaralaštva.
Doroteja: Muzika je od samog početka bila izuzetno važan faktor za stvaranje čitave atmosfere serije, ali i samih likova. Dramaturzi su poslali liste pesama koje bi ti likovi možda slušali, što je u mnogome doprinelo za slikanje i razumevanje tih karaktera. Muzički ukus ekipe se u svakom smislu prelio u našu seriju. Ono što je lepo u svemu ovome je što će gledaoci imati priliku da čuju neke mlade umetnike i njihove numere, koje do sad možda nisu imali priliku da čuju, ali i neke starije numere i izvođače koje smo zaboravili da postoje, poput Nade Knežević. Muzika se nije birala sa namerom – Ovo je hit, to ćemo! Išlo je iz nas.
Da li je većina vas ovo radila iz ljubavi, volonterski ili ste ipak uspeli da sebi obezbedite neke honorare? Pitam vas ovo zato što u eri ove hiperprodukcije, mnogi misle da svi glumci žive lagodno i da imaju milione.
Tamara: Ovo je rađeno iz ljubavi pre svega, to je možda i najbitnija stavka ovog projekta. Svi su pristali na neizvesnost, na to da možda ništa nećemo imati od ovoga, možda bude para, možda bude dobiti i u nekom nematerijalnom smislu. Na kraju, mi jesmo radili u uslovima hiperprodukcije, zbog ograničenih sredstava i vremena, ali se niko nije tako odnosio prema ovoj seriji. Iskoristili smo najbolje sto smo mogli sve resurse koje smo imali, bilo novac, energiju, poznanstva, usluge, prostore, sve se desilo nekako na dobru volju i dogovor. Niko se od ovog projekta nije obogatio i obezbedio sebi lagodan život, čak suprotno, stvarno smo se namučili ovo da stvorimo, ali to što smo imali je bilo dovoljno i poenta nikada nije ni bila u novcu.
Doroteja: Od samog početka, kad nas je producentkinja okupila, nije se postavljalo pitanje novca, niti bilo kakvog finansijskog benefita. Okupila nas je priča koju su napisali scenaristi i likovi koje igramo, naša ljubav prema onome što radimo i ogromna potreba da nešto radimo iza čega ćemo moći bez ikakvog stida da stanemo. U nekom trenutku sam i zaboravila da serija treba da izađe i da neko to treba da vidi. Napravili smo nešto što bismo i sami voleli da gledamo. Da li će to nešto da nam donese, nije više ni važno, jer smo već radeći i učeći u svemu ovome dobili mnogo toga dragocenog, što se ne možemo rečima opisati.
Koji je razlog što neki od dva javna servisa nije uključen u projekat? Da li mislite da bi oni uticali na vaš umetnički izražaj i slobodu? Emitujete se na Jutjubu, gledaoci će imati priliku da potpuno besplatno pogledaju sve epizode serije odjednom. Da li imati takvog partnera znači imati i jednu vrstu ograničenja u pomišljanju šta je možda „previše“ u ovom projektu?
Tamara: Nisam sigurna da smo mi trenutno, ovakvi kakvi jesmo, dobrodosli na televiziju. Ova serija je jako sirova, vulgarna, drugacija od svega sto se može naći na našim televizijskim kanalima. Youtube kao platforma je od pocetka bila ideja, i to je omogućilo veliku slobodu u svakom aspektu stvaralaštva. Možda najbolji primer toga jeste različito trajanje svake epizode, što svakako nije praksa na televiziji. Da je pravljena za televiziju, verujem da bi izgledala dosta drugačije nego sada, sa određenim kreativnim ograničenjima.
Doroteja: Mislim da nije neophodno da iza nekog postoji neki javni servis da bi ispričao priču koju želi, verujem da bi u mnogome bilo lakše, ali smo dokazali da možemo i sami. Dobro u svemu tome jeste što sami imamo priliku da određujemo pravila po kojima ćemo raditi. Web format pruža slobodu u samom određivanju trajanja neke epizode. Neka ograničenja koja bi se stavljala ispred nas zarad popunjavanja nekih nametnutih formi bi samo sabotirala ekipu u pravljenju ovoga. Ovako smo sami uspostavila ritam rada koji se pokazao da funkcioniše.
Sam naziv serije ima četiri reči. Ne bilo koje četiri reči, to su seks-droga-nasilje-strah. One su pomalo i škakljive za određene ljude , pa želim da vas pitam na šta mi mladi danas okrećemo glavu a ne bismo trebali? Koje su to škakljive reči za nas? Stiče se utisak da smo slobodnija generacija nego naši roditelji, da li je to istina? Budući da serija upravo govori da su ove četiri reči označitelji vaših protagonista.
Tamara: Mislim da mi kao generacija ne okrećemo glavu na konkretno ove reči, nama su već dosta normalizovane, moguće da je starijima to malo neobično kao naziv ali to je sve deo života, i sada i već dugo. Nisam sigurna na šta naša generacija reaguje sa odbojnošću. U svetlu trenutnih događaja u našoj zemlji, mislim da mladi baš gledaju u najbolnije tačke društva i hrabro se suočavaju s njima. Mislim da se sve manje bojimo da pričamo o ne samo političkim, već i društvenim problemima. Valjda je na nama sada da menjamo ono što nam se ne sviđa. Iz moje perspektive umetnika, meni se ne sviđa cenzura i neko licemerno ulepšavanje svega, pa se zato i upuštam u stvaranje ovakvog dela.
Doroteja: Čini mi se da reči seks, droga, nasilje i strah nisu škakljive reči za našu generaciju. Brlo slobodno ih izgovaramo, a i vrlo živimo. Strah je sveprisutan, pogotovo u ovako nestabilnom, jedva postojećem sistemu, svedoci smo nasilja na svakom koraku, principi zavisnosti u različitim oblicima su postali sistemi preživljavanja… Ono što mislim da je zapravo problem jeste vrsta neprijatnosti i nelagodnosti koja se pojavi prilikom pominjanja tih reči, a i mistifikacija tih pojmova. Kada bi se o tome pričali kao o nečemu što nije sramota i zašto nije, spustili bismo stvari na zemlju, pričali o njima kakve zapravo jesu i sa takvom istinom bismo tek mogli ići ka rešavanju tih problema.
Koliko je bilo teško stvoriti autoritet između reditelja i glumaca na setu budući da ste svi vršnjaci? Da li je bilo potrebe za tim, uspostavljanjem nekih granica ili ste upravo koristili taj mladalački duh kao pokretač da stvorite nešto što da sada ovde nije niko pre vas?
Tamara: Kad se kaže reč autoritet često je prva asocijacija neka osoba koju moramo da slušamo. Ja se ježim od toga. Zdrav autoritet nastaje nenametljivo i prirodno, znanjem, poverenjem i komunikacijom. Ja to na našem setu ne bih ni nazvala autoritet, fonkcionisalo je tako da je svako dobrodosao da da svoju ideju, zamerku, indikaciju. Glumac, reditelj, deo tehnicke ekipe, bilo ko. Svi smo mi tu jednaki i bez bilo koje osobe bilo bi apsolutno nemoguće stvoriti ovo, jer nema puno ljudi koji su voljni da se nečemu toliko nesebično posvete. Zato svi zaslužuju poštovanje što su uopšte deo procesa, i na tome je i počivala saradnja. Niko ko nije želeo da bude tu nije ni bio tu. Autoritet posmatram tako da svako najbolje zna svoj posao i finalne odluke treba prepustiti toj osobi, nakon sto cujemo sve sugestije i probleme i zajedno popricamo o njima. Na kraju, čini mi se da je takav pristup omogućila ta mladalačka otvorenost, adaptivnost, pristup radu bez pretencioznosti i sujete.
Doroteja: Pre svega, mi smo ljudi, koji imaju neki zadatak, i u svemu tome se ne izdvaja pojedinac koji mora da ima autoritet nad nekim. Niti treba da postoji neka hijerarhija umetnika, reditelj je iznad glumca ili šta već. Niko se nije okupio da naređuje i pravi se važan, već da zajedno napravimo priču. Ona je bila ispred svakog ega i zato je bilo čisto zadovoljstvo raditi na ovoj seriji.
Da li ste upoznati sa projektom prve audio web serije „Opsesija“? Vi ste otišli korak dalje, imate i sliku. Ali da bi ta priča koju ćemo gledati 26. januara mogla biti ispričana i samo kroz zvuk?
Tamara: Nisam upoznata sa „Opsesijom“, ali ću se raspitati o tome! Nisam o tome nikada razmisljala, mislim film je pre svega vizuelna forma, najbolje stvari se dešavaju kada se bez dijaloga ispriča mnogo, samo kroz sliku i radnju. Ipak, u našoj seriji se mnogo i konstantno priča, tako da, ko zna, možda bi bi bila dobra radio drama!
Doroteja: Umetnost je zato i divna, zato što pruža različite načine izražavanja. Nije važno koji je način u pitanju, već činjenica da mi ovakve živote živimo, samo je pitanje koliko smo toga svesni.

Da li naslov serije potpuno opisuje radnju? Ili je tu da isprovocira, pridobije gledaoce, zaintrigira? Jasno je da ste pronašli reči koje jasno opisuju vaše likove ali da li ste u tom trenutku imali misao u glavi – „ovo može da privuče nekoga ko inače ne ni obratio pažnju na nas“?
Tamara: Kako je ideja za naziv došla od naše producentkinje Mladenke, nisam sigurna šta je bio prvi impuls za taj odabir, ali moguće je da je taj naziv bio adekvatan da privuce pažnju i pokrije dve razlicite generacije. Starija generacija koja dobro poznaje pesmu i njen istorijski i društveni kontekst, i naša generacija koja u tom nazivu može odmah da vidi teme koje su svuda oko nas. Ipak, meni se čini da sve što se očekuje od ovakvog naziva u seriji ispane nekako suprotno, u smislu, naše nasilje nije stereotipni napucani nasilni dečko, naš seks nije stereotipna devojka koja spava sa svima. Ne, kod nas je to samo površina, samo privid, a odmah ispod se nalazi gomila nekih neočekivanih tema. Meni je to veoma uzbudljivo a nadam se da će i gledaocima biti!
Doroteja: Do sad nisam razmišljala o marketinškoj formi naslova, možda samo da može nekoga odbiti iz pomisli da se glorifikuju sve komponente naslova, što sa ovom serijom nije slučaj. Upravo suprotno, prikazuju se sve patnje i težina ovih odbrambenih mehanizama.
Da li ste imali kasting? Bez namere da ikoga uvredim, osim par lica, u pitanju su glumci koje šira publika koja će sada videti ovu seriju na Jutjubu tek treba da upozna. Da li je to bio vaš način da još bolje približite da je to pravih četvoro mladih ljudi koji reprezentuju i čitavu generaciju? Svesni smo da glumca ili glumicu obeleži prva velika uloga, pa možda zato neki poznatiji glumci nisu dolazili u obzir?
Tamara: Iskreno, toliko se sve brzo desilo, toliko smo mi bili skromni, da sam ja samo odabrala ljude koje poznajem sa naše akademije, koji su mi delovali zanimljivo, koji su se uklapali u likove u mojoj glavi. Oni su svi bili prvi izbor. Nije bilo kastinga, nije bilo ni razmišljanja o afirmisanim glumcima. Nije me to zanimalo jednostano, samo sam želela da radim s ljudima koji žele ovo da rade, i na moje oduševljenje, svi koje sam zamislila su pristali. Ceo širi kast je našao Srđan, njegovi prijatelji i kolege iz raznih pozorišta i predstava. Svi su oberučke prihvatili da nam pomognu, bez potrebe da im to nadoknadimo novcem, jer su znali o kakvom projektu je reč. Mislim da su ljudi oko nas bili jednostavno srećni što se konačno u ovom gradu nešto snima, što se dešava nešto nezavisno i ludo. Pitanje vam je veoma dobro, ali ja nisam u tom periodu ni stigla da odem tako daleko u razmisljanju. Htela bih samo da kažem da meni nikada nije bilo bitno da li je glumac poznat ili ne. To bukvalno ne znači ništa. Ja ne pravim blokbaster i nemam para da se takmičim sa nekim serijama i filmovima sa milionskim budžetima. Pitanje je samo iskustva, posvećenosti, znanja, a to može da se stekne na razne načine. Nikada nije bilo pitanje slave.
Doroteja: Da bi neko igrao neku ulogu najbolje što može ne znači da mora da ima neko zvučno ime, imidž i popularnost koju nosi sa sobom. Mislim da svako od nas zaslužuje priliku da radi ono što voli i da je važno da ne postoje predrasude tog tipa. Sve dok je priča ispred nas, radimo nešto dobro.
Šta donosi serija SDNS što nisu donele generacijske serije koje smo gledali na televiziji (pod tim mislim RTS)? Na prvi pogled deluje da je mračnije, da se estetski razlikuje od tih lepršavijih serija.
Tamara: Ima raznih dobrih serija, ali zaista mislim da ovako nešto do sada nije postojalo kod nas. Možda je najlakše to primetiti kroz kameru. Mi nemamo ni jedan jedini kadar sa stativa. Sve je iz ruke snimano. Većinski improvizovano na samom setu. Takođe, sve je snimano prirodnim svetlom. Od rasvete smo imali dve LED tube koje su korištene samo kad je neophodno. Oslonili smo se uvek na sunce ili imanentno svetlo u kadru (lampe, svetiljke…).
Doroteja: Ovu seriju su ispričali mladi ljudi za svoju generaciju, i već mi se to samo po sebi postavlja kao autentično. Svi koji su učestvovali su sa iste Akademije, ali svako od nas je imao različite profesore, različite poglede na svet i različite principe rada, spojiti sve to u jedno je jedinstveno. To je nešto što je sad veće od nas, a naše je da se nadamo da će ljubav naše ekipe utkana u ovu seriju biti preneta i našim gledaocima.
Realizacija ove serije omogućena je kroz BOLD program koji sprovodi Ambasada Sjedinjenih Američkih država u Srbiji i Asocijacija za afirmaciju kulture ASK i kroz Pop Culture Challange koji se sprovodi uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) i podršku Vlade Švajcarske putem Švajcarske agencije za razvoj i saradnju (SDC).
Sadržaj serije je isključivo odgovornost nosioca projekta i ne predstavlja nužno stavove donatora. Računovodstvenu, marketinšku i finansijsku podršku projektu, kao i učešće svojih članova u realizaciji serije omogućilo je Pozorište Promena.
Foto: Promo